Pariz u proljeće budi optimizam i inspirira! Nema ništa ljepše da se zaboravi zima nego pogoditi sunčani vikend u Parizu negdje početkom ožujka i provesti ga u dugim šetnjama bez cilja i plana. Moja omiljena baza je Pigalle. Taj kvart mi je baš po mjeri. Ni previše sređen, ni previše centralan (čitaj turistički), ni previše skup. Uvijek zanimljiv, inspirativan i onako kvartovski šarmantan i životan na francuski način.

Dugo mi je Pigalle bio potpuno van radara. Sve dok se pred par godina tamo nije otvorio Hotel Rochechouart. Tako mi je opet jedan dobar hotel pomogao da upoznam dio Pariza koji bi mi inače ostao nepoznat.

A Rochechouart pripada onoj vrsti hotela koji su upadljivo izdizajnirani, ali nisu luksuzni. Imaju dobru vibru pa se tu skljuplja zanimljiva ekipa kreativaca i onih drugih. Podsjeća me na Ace hotele u Americi, ali ovo je potpuno francuska priča o Art Decou.

Sobe su male ali sa ogromnim francuskim prozorima koji gledaju prema Montmartru. Sviđaju mi se ti pomalo retro prostori sa bijelom posteljinom i zavjesama. Jednostavno su uređeni ali sa super zanimljivim detaljima koji im daju karakter. Mislim da je ideja hotela da bude pristupačan i zanimljiv. Za mlađu publiku, definitivno! Ali nitko se ovdje ne osjeća kao outcast i što je najvažnije, svi mogu mirno spavati jer je klub Mikado u basementu.

Obratite pažnju na opremu u sobi! Ipak smo na Pigalleu i poštujemo stare običaje 🙂

Ali najviše volim njihove doručke, dole u Brasserie. Prostor je senzacija, a onda i apetit proradi!

I da, dosta se toga promijenilo u par godina koliko dolazim u ovaj hotel. Usluga je bazična, ali dobra. Očito je da fali osoblja jer se često hrana od doručka može vidjeti ispred soba i kasno popodne. Mislim da cijelu Europu trese ista groznica nedostatka radnika. Sobe se još drže, ali vidi se da to nije ona svježina od pred par godina. Ali sve to prolazi jer znam da se ne furaju na luksuz, a takva im je i cijena. Za pariške prilike to je ok cijena.

Uličice oko Rue des Martyrs u blizini hotela su kao bonbon! Tu cijeli grad pulsira pred vašim očima. Ispijaju se kave i čita Le Monde. Generacija Z je na laptopima. Boulangeire vas mame redovima za kruh. Ribarnice su već pripremile svoje instalacije sa svježim ulovom. Voćarne su se složile u šarene prizore od voća i povrća. U mesnicama se okreću pilići, a vina i sirevi izloženi su u drvenim kutijama i slami. Nema izloga koji vam neće privući pažnju. Ah, a onda patisserie…

Nema mjesta u koje ne želite zaviriti. Uživam u prizorima jednog blagostanja, sreće i optimizma. S vremenom primjećujem da se na toj brdovitoj ulici počinju otvarati cool mjesta sa Kitsune, Ami, vintage shopovima… a život se pomalo širi i na sporedne uličice. Uživate gledati kako se ljudi trude nešto napraviti od svojih trgovina. I sve je puno! Svi rade, svi prodaju. I hrana, cvijeće, odjeća i optike… bez obzira što na 15 minuta hoda imate mega trgovine koje su puno jeftinije. U ovom velegradu izgleda da ima mjesta za sve. Samo se nadam da ih s vremenom neće uništiti sve veće najamnine jer sve se pomalo mijenja. Takav je proces u ovom velegradu. Sjetite se samo Maraisa!

Za sad ovaj kvart nije pod invazijom turista. Oni se zadržavaju oko Moulin Rouge i onom djelu Pigalla sa svjetlećim reklamama sex shopova i klubova, ili odu gore do bazilike Basilique du Sacré–Cœur na Montmartru. Prepuštam taj putopis Goranu Miliću, a ja se polako spuštam prema bulevarima i rijeci: Prema Tuileries i Rive Gauche.

Na ručak smo se uputili u Loulou. Nakon toliko godina, još uvijek je to predivno mjesto, sa savršenom hranom i ugođajem. Nema ništa bolje od njihove Pavlove… čisti paradiso od voća i kreme.

I dok tako razmišljate o hrani, nema šanse da ne naletite na neku zanimljivu galeriju…

ili muzej

ili opet muzej sa zanimljivim statistima…

Ili dućane kao galerije…

ili na likove iz galerije…

Uglavnom, kako kaže ova ilustracija: “the beat goes on” a ja bih nadodao: Pariz će uvijek biti Pariz i nema mu ravnog! Vidimo se opet na proljeće, a možda i prije ako ponestane inspiracije…