Menorca je otok koji je godinama (na žalost il na sreću) nekako ostao u sjeni velike Mallorche ili partijanerske Ibize. I premda ima najljepše plaže koje možete zamisliti, ja sam na Menorcu otišao kao na city break – na jedan produženi vikend početkom najtoplijeg sprnja od kad postoje mjerenja u Španjolskoj. Dane sam provodio po njezinim gradovima, galerijama i restoranima… Baš tako – umjesto Barcelone radije biram Menorcu. I nisam jedini!

Menorca je odjednom sveprisutna. Priča se o njenim bijelim plažama, cool stanovnicima i njihovim fincama, galerijama, hotelima. O Menorci redovito pišu trendsetterski magazini kao npr DesignMilk Magazine, Monocle, Wallpaper… Očito je da Menorca ima ono nešto… Ali kako kaže manager našeg hotela Cristine Bedfor, ništa nije toliko promijenilo strukturu gostiju i interes za Menorcu kao što je to napravila galerija Hauser&Wirth koja se otvorila 2021. godine. I zato najprije pišem o njoj.

O Hauser&Wirth galeriji već sam i ranije pisao i pisao sam sa oduševljenjem. Sjećate se priče o Somersetu iz 2016. godine? Bijeli kubus u centru New Yorka ili Londona više nikoga ne mogu iznenaditi, a još manje zainteresirati. Međutim, kad umjetnost postavite negdje na selo na način kao što su to napravili Hauser&Wirth u Brutonu, onda je to vijest. Onda to postaje destinacija, a Bruton postaje mjesto zanimljivije od Mayfaira. Nekoliko godina kasnije iznenađenje se dogodilo na Menorci., točnije na Illa del Rei, malom otoku ispred Mahona – najvećeg mjesta na Menorci.

Kupio sam si espadrillas za 10 EUR i neku torbu od lana i krenuo na otok. Ukrcavamo se na brodić koji nas vozi nekih 20tak minuta. Nekadašnja mornarička bolnica pretvorena je u kulturni centar. Dio je povijesni muzej sa prostorijama iz vremena bolnice, a drugi dio je galerija suvremene umjetnosti. To je Houser&Wirth.

Od pristaništa do galerije šećete kroz mediteranski vrt Pieta Oudolfa (sjećate se njegovog vrta u Brutonu?) E pa u međuvremenu je Piet postao svjetska zvijeza!. Ako u glavi imate ideju o raskošnom botaničkom vrtu, onda ste fulali temu. Vrt je gotovo skroman ali savršeno uklopljen u raslinje i škrte stijene ovog otoka.

Nenametljivo i jako rafinirano, ili kako se to sad popularno kaže “understated luxury”. Škrta zemlja, nema tu zaljevača (ili ih nisam primijetio). Održi se ono što preživi na suncu. Uglavnom, na otoku imate osjećaj da je sve lokalno, autohtono, i savršeno u svojoj jednostavnosti,

Takvi su bijeli prostori galerije sa prozorima okrenutim u prirodu..

Takav je i restoran Cantina čiji su stolovi u šumici iza galerije…

a carpaccia koja smo jeli bila su najbolja! I naravno nezaobilazni gazpacho… Jednostavno i puno okusa. Baš kako i treba!

Prije ručka zadržali smo se u trgovini sa knjigama.. sve kao dobro osmišljeni museum shop sa super izborom časopisa, knjiga, umjetničkih reprodukcija i još puno toga…

A ni bar preko puta uopće nije bio loš! Love the chairs 🙂

Evo to je ukratko kulturni centar koji je promijenio sliku o Menorci… odjedno je postala kulturno središte a ne samo kupalište.

Nevjerojatno je koliko danas znači brend jedne umjetničke galerije. Toliko je moćan da može privući pažnju svjetskih medija, opinion makera, napraviti šušur i postaviti temlje razvoja jedne destinacije u kojoj će se uživati u umjetnosti, lokalnoj tradiciji, kulturi i autentičnosti svega lokalnog. Menorca je u samo par godina dobila puno malih ali zanimljivih hotela, napuštene haciende i kuće pretvorene su u domove kreativaca raznih profila,… Evo sam nekoliko njih npr. Santa Ponsa gdje smo prošetali fantastičnih vrtovima i poručali negdje u hladovini.

Kao što sam već spomenuo, naša baza baza je hotelčić Cristine Bedfor u samom centru Mahona. Opet jedan od onih malih hotela koji imaju sve šta mi treba na odmoru. Zanimljivo uređen, dobra atmosfera, osoblje koje je zainteresirano i želi pomoći sa preporukama… Uglavnom, mjesto za preporučiti. U zadnje vrijeme primjećujem da su ovakvi hoteli jedini koji pružaju istinski luksuz a da pritom ne naplaćuju sumanute iznose za noćenje. Luksuz je u atmosferi, detaljima, pristupačnoj i informiranoj posluzi… čini mi se da se jedino na ovakvim mjestima trude razumjeti gosta i ugoditi mu.

Hotel ima i slatki vrt sa bazenom i malim tiki barom. Jer siesta je ovdje obavezna! Toliko je vruće u ranim popodnevnim satima da ne možete raditi ništa drugo nego biti u hladovini, u sobi, ili na bazenu.

Mahon je bonbon od mjesta. Nije klasičan primorski grad nego na litici koja se spušta prema zaljevu, Našli smo trgovine sa torbama od lana, majicama, posteljivnom, ručnicima, keramikom… nama je to sve izgledalo drugačije i sa stilom. Čak i skupi dućani nisu prodavali mega brendove nego imaju svoj izbor koji nam je bio baš zanimljiv pa nismo odoljeli. Dućani izgledaju kao male galerije.

A kad smo već kod galerija, oduševio nas je prostoj jedne prave galerije u gradu koja je otvorena u prostoru napuštenog kina – to je Cayon gallery. Bili smo sami. Pogledali smo izložbu Miroa. Predivno. Prostor je senzacija!

Na kraju, svakako ne zaboravite posjetiti gradić Ciutadella na drugom kraju otoka. Žao mi je da smo ga otkrili prije povratka. Da smo imali više vremena otišli bi tamo jednu večer i proveli u trgovinama, na tapasima… ovako otkrili samo par predivnih mjesta ali ni to nije malo!

Bilo je vruće, ali lijepo. Plaže ostavljamo za drugi put. Od svih lijepih stvari u sjećanju će ostati i jedna: there is room for improvement! – barem što se aerodroma tiče! Jer čekati avion u staklenoj zgradi bez klime, na 40 stupnjeva, može biti eco-friendly ali nije za ljude bez tečaja preživljavanja u ekstremnim uvjetima. Zbog ove nezapamćene vrućine preskočit ćemo ljeto u francuskom Berryju pa ljeto provodimo na selu. Par mjeseci bit će dovoljno da sve zaboravimo i krenemo dalje…