Ovo s ljetnim vrućinama postalo je nepodnošljivo. Ne sjećam se kad je bilo toliko vruće i iscrpljujujće kao ovog ljeta. A moja ideja da na početku godišnjeg opet odemo tjedan dana na more u Pugliu sjela je ko budali šamar. Umjesto da ležimo doma pod klimom, mi idemo na jug Italije gdje je živa valjda iskočila iz termometra, a plaže zatrpane leševima brončanih turista na šarenim ležaljkama. Ali, društvo drago, izgleda da sreća prati hrabre i budale jer naša La Peschiera ima sobe sa predivnim verandama od trstike ispod kojih stalno pirka blagi povjetarac, a s terase direktno ulazite u more kojeg stijene štite od jadranskih valova. Pa to je kao na koraljnom grebenu!

La Peschiera je mali hotelčić sa restoranom i plažom u blizini slatkog Monopolija. Naravno, La Peschiera nije tipičan ljetni hotel. Na prvu hotel podsjeća na staro imanje, ali ubrzo shvaćate da su labirinti bazena, terasa, soba i vrtova koji se otvraju pred vama zapravo nekad bili ribnjaci, Staze su natkrili trstikom obraslom u buganviliju koje vas vode prema privatnoj pješčanoj plaži. Meni je to najveći luksuz koji možete zamisliti.

Najdraže od svega mi je bila soba. Jednostavna, bijela, skromno uređena. Ali veselila me čista i mirisna posteljina i puno ručnika. Da se razumijemo, ničega ovdje ne fali. Sve je po standardu, ali uređenje nije da padneš na dupe. Dobro je da prevladava ta bjelina pa je interijer zapravo neutralan, a sve ostalo je to more, ti sukulenti, trstika i kamen.

Ali, pogađate, najveći kapital ove sobe su dvije natkrivene terase, jedna koja gleda prema ribnjacima tj. bazenima, a druga prema moru. To je naš dnevni i noćni boravak. Tu se doručkuje, tu se spava, tu se izležava i čita… to je naša potpuna privatnost uz more. Toliko smo blizu mora da me sobe podsjećaju na one drvene kabine za presvlačenje iz starih filmova. Samo da se ne upiškimo od šuma valova i sreće, naravno!!

A kad vam sve dojadi, onda se bacite u more ispod. ili u bazen s druge strane. Divota! Toliko vas to razmazi i ulijeni da nitko od gostiju nije otišao do privatne plaže gdje su ležaljke ostale prazne danima…baš šteta jer su se ovi na okolnim plažama natiskavali da ti bude neugodno!

I tako bi nam dan počeo na terasi uz tipični italo doručak sa capuccinom i briosh i malo voća, pa može i jaja, i još nešto ako se sjetite…

Za ručak bi se malo pomakli u lijevo, do restorana. Nema tu sad padanja u nesvjest, ali caprese i pašta nigdje u Italiji ne može biti loša. Na ručak i večeru dolaze i drugi gosti, ne samo ovi iz hotela. Posluga je super ljubazna, a pogled van kategorije. Ma ovdje nema zamjerke!

Kad bi sunce malo popustilo, iskrali bi se do grada – na gelato! I to kakav sladoled! Otkrili smo ga slučajno. Mjesto je prilično neugledno ali na Piazza Garibaldi u Polignano al Mare . Bili smo kao na osmatračnici. Valjda smo zbog toga izabrali baš tu slastičarnu – da promatramo ljude. Ima one obične plastične stolice i klasični box sa salvetama na kojima je odštampano ime slastičarne Il Mago del Gelato. Tako tipično talijanski! Ali kad smo probali sladoled, shvatiš da je njegov okus receptura koja se prenosi sa generacije na generaciju, To je kremasto i puno okusa, za njabolji gourme restoran. Zato volimo Pugliu. Samo malo zagrebeš i otkrit ćeš savršene okuse i predivna mjesta. Inspirativno.

Ima još jedno mjesto koje obožavam. Monopoli ima predivan Porto Vecchio. Izgleda kao scenografija iz nekog filma.

A na trgu odmah iza zidina nalazi se gradski hotel Palazzo Indelli u kojem imaju najbolju pizzu za koju sam se štedio čitavo ljeto!

Puglia očarava svako malo. Taman kad se dojmovi slegnu, onda doživite još neko iznenađenje koje će vas oduševiti. Možda će to biti keramika…

ili na primjer starinarnice u okolici Ostunija

ili posjet nekoj od masserija u kojima ćete uživati u lokalnim specijalitetima… Mi smo otišli do naše Marie Grazie u omiljenu Masseriju Potenti.

Puno se toga promijenilo, ali hrana je i dalje izvrsna, Baš smo uživali u toploj ljetnoj večeri. Ipak, malo nas pere sjeta jer se nismo uspjeli vidjeti sa Mariom Graziom… a baš smo zbog nje i Masserije Potenti otkrili i prepoznali ovaj dio Italije u koji se redovito vraćamo. Prisjećam se našeg prvog boravka u Masseriji o kojem sam pisao na ovom blogu i veselim se nekom ponovnom dolasku, pa ostavljam i jedno zavjetno srce! I još jedno… I još jedno…