Wanderlust kao opsesija za putovanjima, za otkrivanjem, za novim, a možda i bijeg od svega… onog svakodnevnog, ponajprije. Ali nije ni bitno. Upuštatiti se u neku dubinsku analizu u ovo vrijeme, uopće nije preporučljivo. Niti zanimljivo. Zato samo površinski hitam dalje kao gliser. Radim i putujem. I dopuštam si riskirati i napraviti poneku pogrešku. Sve me to čini  sretnim i ispunjenim. Zato valjda u mom životu ima jako malo neodlučnih ziheraša koji duboko promišljaju… Njih odbacujem čim ih nanjušim. Znači, “wanderlust” je riječ koju ću ubuduće koristiti kao tag #wanderlust, pored one #bravotangohotel, a može se sjetim i one #cantbeatthis jer zapravo opisuje ono što trenutno mislim o stvarima koje objavljujem na blogu.

Ludovanje me ovog puta odvelo na Sumbu. Otok na jugu Indonezijskog arhipelaga, u blizini Istočnog Timora. Promjena je bila u zadnji čas jer je moja destinacija trebao biti čudesan i netaknut arhipelag Raja Ampat uz obale Papue. Ali previše presjedanja, predugačak let, prekomplicirano u svakom smislu. Ostavaljam to za neki drugi put npr. kad se uvede direktan let iz Singapura za Sorong. Nadam se uskoro. A što je to onda bio moj “second best”? Zamislite, moj second best je Travel+Leisure “the world best” hotel. NIHIWATU.

Idem na Sumbu jer tražim novu destinaciju na Istoku. Tražim rajsku plažu, ali i sadržaj. Tražim ono što je danas sve teže naći a da nisi pravi pustolov: autentičnu priču, mjesto gdje svakodnevni život i ponašanje stanovnika nisu iskvarili masovni turizam, plažu na kojoj se izgubiš od samoće, rukotvorine koje ti zauvijek ostaju u sjećanju. Kažu mi u Nihiwatu, da Sumba danas podsjeća na Bali pred 30 godina. Nema turista jer nema većeg hotela. I to je luksuz koji se traži i koji se plaća!

Pitate se kako započinje putovanje u resort kao što je Nihiwatu? Glamurozno, kao što i priliči  prvom s liste najboljih: već nas na ulazu u aerodromsku zgradu na Baliju dočekuje osoblje hotela sa boarding passovima za Sumbu, preuzimaju prtljagu i vode vas direktno do aviona. Let traje oko sat vremena, a onda od aerodroma još 1.30 minuta valjanja u terencu po Sumbi do resorta. Put je zanimljiv. Zastajemo uz cestu, po selima. Slikamo se na tržnicama. Mi smo jedine bijele njuške, ali život oko nas teče kao da nas nema. Gledamo i upijamo tu najljepšu umjetnost na seljačkim platnima.

I onda Nihiwatu. Taj surferski raj. Sa drvenom kućicom za čamce oko koje je su u zelenilu skriveni bungalovi. Sve je jako casual. Restorani su u pijesku. Nema dress coda jer to je tako 90’ties. Svi su opušteni, druže se i minglaju bosi. Barefoot luxury.

Oni koji nisu za small talk ostaju u svom bungalovu. Koji ima sve. A ako nešto pofali, onda zoveš butlera, a butler zove recepciju, a recepcija zove kuhinju i tako redom. Pokvareni telefon je igra koju je patentirao Nihiwatu a walkie-talkie je ovdje apsolutni vladar! Bravo Tango paging Robert. Robert are you there?  Ovo je Robert sa mačetom i walkie-talkiem:

A ovo je smještaj:

Sve je to super dok nismo otkrili Nihi-Oku. Onda ti sve ostalo u resortu padne u drugi plan. Nihi Oka je mala izolirana plaža koja je od Nihiwatua udaljena 15 min vožnje džipom. Nitko ti o njoj baš ne priča. Nitko je baš previše ne nudi. Na odlasku sam saznao i zašto. To je zapravo posjed vlasnika ovog hotela, američkog miljardera Chirs Burcha (tata od Tory Burch). Ali nama se to jako dopalo. Toliko, da je to sljedećih 7 dana bila samo naša plaža. Doslovno. Jer ostali jednostavno za nju nisu znali, a mi smo o tome šutjeli.

Ovo je Nihi Oka slikana s lijeva, s desna, od gore, od dolje. Nigdje nikoga. Osim kornjača.

Na stijeni iznad plaže je nekoliko bambusovih koliba i terasa sa velikom ležaljkom. Tamo bi se sklanjali od sunca.

A s druge strane stijene, tamo gdje valovi mogu pokrenut elektranu, u hladu se nalazi mali bazen koji smo također obilato koristili umjesto tuša i za ispijanje kava… zvuči suludo, ali tako vam je kad se dokopate posjeda jednog miljardera koji ima stila 🙂

Ponekad bi u Nihi Oki znali i ručati pa bi nam ribu pripremali na žaru  u deblu jednog stoljetnog čvorastog stabla. Kažu da stablu neće biti ništa!

Kad imate “čudne” goste koji se žele kupati na pustoj plaži, onda vam Nihiwatu pošalje i nekoliko baywatch vitezova da nas vas paze. Evo ih!

Nakon kupanja, opet natrag u Nihiwatu. Čitamo. Družimo se na ručkovima i večerama. Dani nam prolaze u pijesku. Kad popusti vrućina obilazimo sela. Vozaju nas po proplancima unutrašnjosti i nesretan sam što nismo uspjeli uslikat bizone koji se valjaju u crnoj kaljuži.

Divimo se keramici i hrani. I uživamo u kavi s Jave.

Gosti su mahom Australci. Kažu, nema ništa bliže Australiji od Indonezije – to je samo 5 sati leta od Sidneja ili 1.30 od Darwina! Naši su razgovori zapravo ugodno ćaskanje… Nihi Oku smo prešutjeli. Gledamo valove, pijuckamo i ćaskamo ili samo gledamo u prazno. Promatramo te goste. Zgodna Indijka je cijelo vrijeme sama na bazenu sa sinom. Izgleda da je došla bez muža jer i na večeri uvijek sjede sami. Dragi su i uvijek pozdrave. Naši novi prijatelji su stariji par iz Australije. On je odvjetnik, a ona profesorica prava. Kupili su stan u Rimu (na Campo dei Fiori) i tamo provode pol godine jer im posao to dopušta. Konačno upoznajem i Poljake. Mali kaže da moramo u Costa Ricu ako volimo ovakvu divljinu. Kaže da ima jako nizak auto i da ga ne bi mogao voziti po ovim cestama. Za susjednim stolom, starija gospođa (koju sam zapazio još u avionu) govori svojoj budućoj snahi o važnosti društvenih mreža. Kažu mi da je 80-tih glumila u nekim serijama, a onda se udala za investment bankera. Dokoličarimo. Uživamo.

Konobari nam spremno poziraju. Izabrao sam samo 2 portreta.

I tako dan za danom. To je bio naš odmor. Sretni nastavljamo dalje.