Ako uživate u umjetnosti, uživat ćete i u Provansi. Već sam pisao o nekim svjetski poznatim zbirkama i muzejima koje su pobacane po gradićima uzduž i poprijeko Provanse. Neke nove otkrili smo i ovoga puta, ali o tome drugom prilikom. Ova kartica je o umjetnosti/umjeću kuhanja. I opet pišem o kuhanju, a nije mi bila namjera, pogotovo nakon što smo u hrani uživali po Švedskoj i Danskoj. Ali ovo je izvanredna situacija, pa imajte milosti!
La Mirande je institucija u Avignonu. Hotel iz nekih drugih vremena. A njegov restoran nalazi se u vrtu ispod Papinske palače. Dovoljno za uvod. Posluga je mislila da smo ruski potrošači pa su nam odmah našli stol u prebukiranom restoranu. Tako ti je to kad ne izgledaš baš à la mode, nametljiv si i prilično glasan. Evo, i ovaj put je upalilo…
Vratili smo se u La Mirande jer smo opet htjeli gazpacho od krastavaca, ali rekli su nam da toga nema, a i chef se u međuvremenu promijenio. Došao je Florent Pietravalle. I naravno, odmah smo ga otišli upoznati. Bilo je to prije večere dok smo se borili za stol. I već smo nakon predjela shvatili da se radi o talentu o kojem će se tek pričati. Taj, 5-courses menu, koji smo polako guštirali bio je ubjedljivo najbolji objed kojeg se možemo sjetiti. Savršene kombinacije, nepretenciozno i jako jako fino… Bez suvišnih dekoracija i predstave, samo nepogriješiva kombinacija okusa.
Evo što smo zabilježili tj. prepisali iz jelovnika i poslikali…
Krenuli smo sa zalogajima. Tek sad vidim da je chef iz svoje “čeke” pažljivo pratio serviranje mladog konobara…
Za predjelo je poslužena tuna. S A V R Š E N A. Red tuna* in thin slices, marinated in lime.Dodatak je bilo prepeličje jaje u pjeni koju sam zaboravio.
Nakon toga: Caesar’s mushroom in a puff pastry brioche, roasted foie gras and sweet onion confit
Pa glavno jelo. Lamb chops sa prilozima koje sam zaboravio, ali tu su fotke…
I na kraju, večeru smo završili sa pre-desertom, desertom i post-desertom. Mille-feuille, Vanilla by Alain Abel, strawberries.
Bio je to gran finale dostojan tradicije La Mirande.
Naravno, nije samo hrana ta zbog koje ćemo ovu večeru dugo pamtiti. Usluga je bila besprijekorna, a dojam pojačava i veličanstveni ambijent vrta La Mirande u koji je cijele večeri dopirala glazba gitara s obližnjeg trga. Čak i za veliku Francusku, ovakav restoran vrijedan je divljenja.
Prije povratka u Saint Remy još smo jednom prošli hotelom i restoranom. Neki su se još uvijek spremali za večeru, a u drugom dijelu već je sve bilo spremno za doručak.
A kad smo izašli, vani je već bila noć. Prošli smo pozdraviti gitariste Ines Martinez i Ange Gilles, prošetali smo trgom ispred Papinske palače i krenuli dalje.
Odlučili smo da više nećemo u La Mirande da ne pokvarimo ovaj doživljaj. Ali ne vjerujem da će proći dugo vremena prije nego što opet posjetimo Provansu i vratimo se ponovo u La Mirande. Ovaj put možda u potrazi za tunom…
I na kraju, treba reći jasno i glasno: Our compliments to the chef! O kojem će se tek pisati…
BRAVO TANGO HOTEL 