Ovog ljeta tjedan dana smo proveli na Ischi. Tražili smo klasičan hotel na moru, ali da ipak budemo u manjem mjestu koje ima karaktera. Tako je izbor umjesto Caprija pao na Ischiu. Puno manje stepenica, puno manje Amera, puno niže cijene, puno više autentičan talijanski gradić!
Mislim da smo našli hotel u koji ćemo se sigurno vratiti. Veličinom više sličan obiteljskom pansionu, a uslugom mjerljiv samo sa najboljima. To je Grand Hotel Excelsior!
Nekad hotel grofa Micangelija poznat po svojim otmjenim i raskošnim zabavama danas je rafinirani mali hotel sa privatnom plažom, velikim mediteranskim parkom i prije svega, vrhunskom uslugom!
Grand Hotel ima svoje stalne goste. To su prije svega napuljske obitelji… svi se znaju. Konobari samo pozdravljaju i ljubazno tituliraju sa Presidente, Avvocato, Dottore… tu su njihove gospođe, bake, unuci. Kažu nam da zgodna gospođa u svojim pedesetima ima ljekarnu u Napoliju. Došla je sa mamom i sinom, a suprug dolazi vikendom.
Sve to živi nekim svojim malim ritualima. Ujutro doručak, pa se oko 11 vidimo na plaži,
oko 13 je ručak u restoranu na plaži ili oko bazena. Savršene pašte, salate…
Popodne malo odmora u sobi, espresso na bazenu…
Aperitivo je na terasi ili u lobiju. Muževi obično čekaju svoje supruge da se spreme za večeru. A onda se navečer u hotelskom restoranu odvija prava promenada! Presidente i njegova gospođa pod ruku ulaze u salu za večeru. Okreću se stolovima s lijeva i desna i klimaju glavom svakom stolu sa jednim “buona sera”. Oko 20.00 sati silaze i ostali. Unuk od 12 godina ulazi pod ruku sa bakom. Mama drži tatu pod ruku. I tako svake večeri imamo ritual ulaska na scenu…
Mi smo zaribali na početku. Morao sam se vratiti u sobu po duge hlače. Ne znam točno kako mi je to rekao konobar prije nego sam ušao u salu, ali našao je neki suptilan način jer se nisam previše uzrujao… prihvatiš to kao normalno.
Poslije večere piće je na terasi, sluša se klavirist koji svira dopadljive evergreene.
Znam da vas to podsjeća na neka prošla vremena. I imate pravo. Prije bi rekao da sam negdje u šezdesetima kada žene šeću sa velikim punđama i kaftanima. Možda nema punđi, ali ugođaj i dekor su baš takvi… U salonima sam primijetio i par jako dobrih Murtićevih slika upravo iz šezdesetih (točnije 63!). Mislim da se radi o kolekciji grofa Micangelija…
I sobe su iz nekih drugih vremena kada su i prohtjevi gostiju bili drugačiji – od sobe su tražili malo više od fotogeničnog namještaja i minibara. Ovdje će vas dočekati buketi cvijeća u kupaoni i salonu. Umjesto ormara postoji garderoba sa ladicama i pregradama za razne odjevne predmete za nju i njega. Donosit će vam voće i vodu, a room service je opet serviran sa barem jednom ružom!
Ima još jedna poveznica sa Hrvatskom u ovom hotelu! Na recepciji radi Branka iz Zagreba koja se ovdje udala i već dugo živi na Ischi. Naravno da i to pomaže da ovaj hotel i mjesto zapamtite po najboljem!
Zaista je danas u hotelskom biznisu postala rijetkost imati “old school” školovane konobare i drugo osoblje. Valjda je to postao najskuplji luksuz ovog milenijskog turizma. Apsurdno je da se nikad više ljudi nije bavilo turizmom a da je usluga sve lošija – barem iz mog iskustva. A to je upravo najveća vrijednost ovog lijepog hotela. Osoblje funkcionira kao vojska. Uredni, podšišani, ljubazni i besprijekorno uslužni. S njima možete popričati o svemu, zapamtit će odmah što i kada pijete, što volite jesti, donijet će vam stvari u sobu ili na plažu, preporučit će vam ono što misle da bi vam se moglo svidjeti.
Kad dosadi plaža, uvijek možete po otoku ili u šetnju po gradu. Lokacija hotela je idealna. Uz more, blizu trgovina, blizu svega…
Ischia rules!
