Bila je to odluka u zadnji čas. Direktan let iz Verone i četiri dana odmora na španjolski način sa popodnevnim siestama na krovu hotela, u parkovima, po tavernama….

I dalje  mislim da su blagdani oko Tjelova najbolji period za doživjeti Sevilju u njenom najraskošnijem izadanju. Sve je u cvatu, po ulicama se osjeća miris tamjana i ružmarina, procesije se kreću gradom, a lokalci i turisti uživaju u lijepom vremenu. Sevilja je grad raskošan poput prijestolnice, a opet nekako pristupačne veličine.

U mojoj glavi ovaj grad živi pravim južnjačkim ritmovima, duboko ukorijenjeni u običaje, tradiciju i vjeru. Odlazak u crkvu, promenda, piće na trgu, ručak sa obitelji i druženja s prijateljima… Sve me jako podsjeća na Siciliju.

Najprije o crkvama. Takvu upadljivu i nametljivu raskoš još nisam vidio – valjda su se nadmetali s Rimom! U njima nema kraja kaskadama zlata, mramora, fresaka, brokata… i to ne pričam o najpoznatijoj La Giraldi nego o “nekima” u koje smo ušli u prolazu. To su najbaroknije crkve ikad!

U ovom mom vjerskom zanosu moram spomenuti još dvije stvari koje tih dana niste mogli ne primjetiti, zastati, promatrati i diviti se. Prva je jedna od mnogih procesija različitih bratovština koje su se tih dana odvijale po gradu… mirisi, zlato i tamjan!

A druga stvar su izlozi koje su trgovci priredili za veliku svetkovinu… onako sve minimalistički kao Dolce&Gabbana 🙂

Ah taj Corpus Christi mood…

Daleko od nepreglednih redova na ulazu u Alhambru ili La Giraldu, moja Sevilja nije bila ništa manje zanimljiva, ali bez gužve, što je prava rijetkost u ovoj turističkoj meki. Zapravo većinu vremena proveli smo po skrivenim vrtovima i atrijima gradskih palača, šetajući uskim uličicama.

Šetnja gradom odvela nas je do Parque de María Luisa… pravi botanički vrt u centru grada.

Na kraju parka nalazi se jedan od najljepših muzeja u gradu: Museo Arqueológico de Sevilla… hodnicima smo šetali potpuno sami – kakva divota!

Za hranu nismo puno razmišljali i nismo tražili preporuke. Uđeš u prvu tavernu koja ti se čini da ima nekog starog šarma, kao ova… galama, gužva, nevjerojatan pršut i još sto drugih stvari koje vas oduševe na prvu.

Ali na stranu sve to, i hrana i parkovi i crkve, ipak, mislim da su neprocijenjive vrijednosti ovog grada skrivene u privatnim palačama Seviljskih plemićkih obitelji, u njihovim vrtovima, kolekcijama umjetnina, povijesti koju su pisali… pa redom:

Palacio de los Platos – kao da sam ušao u neki postav Alexa Vervoorta! Velike prazne prostorije sa zidovima ispranih boja i pogledima na magične atrije. Tu i tamo neki stolac, tapiserija, ili kip… sve neprocijenjive vrijednosti. Potpuno oduševljenje!

A onda nenadmašni vrtovi Palacio de las Duenas u vlasništu Vojvoda od Albe – jedne od najslavnijih španjolskih aristokratskih obitelji, čije palače u Madridu i Sevilji sadrže najvrijedniju privatnu zbirku umjetnina na svijetu.

Već ste shvatili da je Sevilja priča na dvije podloge: žute i bijele sa crvenim kontrastima.

I na kraju…. slike i dojmovi iz našeg hotela u Sevilji. I to je bila palača!!  U svakom smislu. Mislim da ovaj novi Mercer u Sevilji nema konkurencije. Kada kažem najbolji, onda mislim na uslugu, atmosferu, hranu, interijer… Cijeli svijet vrti se oko nekoliko gostiju u 18 soba koje su spoj barokne palače i modernog doba.

Upravo smo o ovim skrivenim mjestima o kojima pišem saznali u hotelu, točnije na hotelskom blogu… evo linka ako nekog više zanimaju povijesne činjenice.

Ako ste baš za nešto jako old school, onda probajte hotel Alfonso XIII. Taj je hotel jedan od simbola Seville ali to mu je možda i najveća mana. U svakom slučaju, isplati se posjetiti ga

Toliko o Sevilji. Imate pozdrave od dvije toreadorice. Ne ove gore, nego ove dole!