Kraj našeg talijanskog ljeta opet provodimo u okolici Napolija, na Amalfijskoj Obali. Naravno, ovdje je sve puno boja, sunca i plavetnila – picture perfect! Zato manje pišem i samo šibam slike…

Počinjem sa fotkama smještaja u Napoliju… Ovaj mali i jednostavan B&B Primo Piano Posilipo, savršen je za kratki boravak na početku ili kraju putovanja po Costi Amalfitani i Capriju… Ovo je projekt arhitekta Giuliana Andree dell’Uva pa predlažem da pogledate i druge njegove interijere koji savršeno odgovaraju ovom podneblju i tradiciji.

Od Napolija pa dalje prema Positanu i Amalfiju, gdje god se okrenete, sve je super šareno: voće, suveniri, tete! Baš sve!!

Hrana je božanstvena! Jednostavna, ukusna i po pristupačnim cijenama…

Amalfi je šarmantan… Tamo vlada onaj simpatični kaos iz talijanskih filmova. Svi se žure, viču i trube!

A i granita od limuna je zakon!

Jedno popodne proveli smo u Ravellu. Gore u brdima iznad Amalfija. Pogled je čaroban, a i bilo je čak i malo vjetra! Prošetali smo parkom Vile Rufolo, ali zbog vrućine nismo imali snage i za Villu Cimbrone… Ima turista, ali atmosfera je ipak malo opuštenija nego uz more.

Ali bez obzira na svu ljepotu, mislim da odmor na Costi Amalfitani i nije bila baš najpametnija odluka! Gužva na tom dijelu obale je neopisiva. Dionicu od par kilometara prelazite po sat vremena jer je cestica toliko uska da se autobusi mimoilaze na milimetar i to u nekoliko pokušaja i uštimavanja.

Toplinski val je na vrhuncu. Budimo se rano ujutro i znojim se nakon malo toplog mlijeka u capuccinu. Taksisti deru nenormalno. Za 9km platit ćete najmanje 70 EUR a vozit ćete se ako ga uspijete uhvatiti i to brzinom kojom se kreću (ili ne kreću) autobusi (za 2 EUR). Frka i panika. Alternativa je water taxi. Košta otprilike isto kao i ovaj obični. Ali brži je, naravno!

Na sve sam mislio, ali uzalud 🙂 Čak sam našao mali hotelčić u Praianu koji ima samo 6 soba i privatnu plažu i baš je na pol puta između Amalfija i Positana. Kao “best kept secret“!! Ali fućkaj ga kad smo za svaki pomak iz hotela potrošili skoro kao za još jedno noćenje. Alternativa je čekati autobus bez voznog reda na +40… možda naleti odmah, a možda za sat vremena. Hotel je bio jako skup ali nisu imali organizirani transfer za svoje goste (kao bilo koji prosječan hotel). Pored toga, vlasnica je imala briljantnu ideju da predivan pogled prema Faraglionima zakloni na način da je posadila kontinentalnu šumicu koja je zaklonila pogled sa terase restorana i naše sobe. Osjećao sam se k’o idiot jer jedino što se plaća na Costi je pogled, a mi za večerom buljimo u akacije i nigdje vjetra, samo komarci! Zbog takve debilane, ne želim mu spomenuti ime. Nemam pojma kako mi je to promaklo kod bookiranja. Ali stavljam par dobrih fotki iz tog mjesta koje ima jednu od najljepših pozicija na cijelom poluotoku…. Ah ta šumica!

Ali ima jedno mjesto koje i u tom sveopćem kaosu masovnog turizma briše sve negativne misli i sjećanja. Na vrhu Caprija stoji taj predivan mali muzej posvećen Axelu Muntheu. Kao neko svetište u kojem pronađeš mir a misli ti obuzme nevjerojatan sklad tog vrta, kuće, umjetnosti i horizonta. To je najljepše što možete doživjeti na Capriju. To je mjesto u koje se želite vratiti i zato ga opet spominjem i snimam…

A nakon obilaska, lijepo je zadržati se još neko vrijeme u vrtu i ručati, ili samo uz piće uživati u pogledu na plavetnilo ispred Caprija. I što je najbolje, ovdje jedva da netko zaluta od hordi turista koji se neprekidno iskrcavaju dolje u luci…

Nakon ovog toplog juga, mislim da mi zbilja treba odmor od odmora!