Marrakech u ožujku! Noći su još uvijek svježe i mirisne, a dani topli za izležavanje i terase. Na Sašin rođendan idemo u L’Hôtel Marrakech. Luksuzni rijad duboko unutar prašnjavih uličica medine. Glavni orijentir je Dar El Bacha. Tu smo odmah u ulici sa antikvarijatima koja nas vodi prema soukovima. Vrtimo se oko mirisnog atrija. Svi. Nas nekoliko u pet apartmana. Inhaliramo se pupoljcima naranče i čekamo… malo ručak, malo večeru, a može i koje piće između.

Bez obzira na paniku prvog dana, brzo smo se snašli u kvartu nakon što nam je Luca, naš domaćin i direktor hotela, u šetnji pokazao šta nas čeka u blizini. Luca je super lik. Zgodan i pristojan i onako blond totalno odskače od prosjeka u medini. Stalno si nešto dobacuje sa prodavačima po ulici. Svi ga poznaju. A on nas upoznaje sa vlasnicima dućana i antikvarijata. Ovdje preporuka puno znači! Preko Luche imam osjećaj da smo se zbližili sa ekspatima koji već desetljećima obožavaju Marrakech. Zapravo, imam osjećaj da je L’Hôtel Marrakech jedna od njihovih omiljenih meta u ovom gradu. A gosti su često njihovi prijatelji.

Naš apartman svijetli od bjeline. Otvorili smo masivna škura i tako do večere. Kupaona je kao hammam. Svugdje mir i spokoj – osim ptica. One su neumorne. Vole grane ispod prozora. Vole ih od zore. Ima jedna koju sam zapamtio. Mislim da je bilo nešto prije 6. Ta je prva! A onda kreću ostale. Zborašice.

U subotu će na večeru doći Madison Cox, čovjek koji se brine o cijeloj ostavštini YSL i Pierre Bergea. A i Pierre Berge je često dolazio u L’Hotel de Marrakech. Ujutro za doručkom upoznajemo američkog pisca koji je došao iz Irske, pa se raspituje kako je Marisa (o.p. Marisa Berensson), koja također živi tu negdje u blizini… I tako svi neki likovi oko nas i kodna imena koja vrte. Farah Diba. I ona se spominje. I ona je jedna iz grupe mitskih ekspata iz Marrakecha. Prodala je prelijepi rijad iza ugla. Ekscentrični su, ali simpatični i opušteni. Svi su tu nekako redoviti. Ili odaju dojam da je tako. Tu ugodnu atmosferu znaju ponekad narušiti vanjski gosti koji dođu na večeru. Oni jedini ne pozdravljaju i izgledaju zbunjeno. Žena je doslovno buljila u Sašu kad ju je pozdravio nakon što je ušao u bar. Nisam ih snimio, ali snimio sam naš omiljeni bar. Svira Jazz.

Večerali smo samo tu. Zašto bi mijenjali kad nema bolje. Savršen ugođaj nekog starog svijeta kojeg više nema. Tradicionalna marokanska kuhinja. Jednostavna i ukusna. I konobari s kojima se družimo od jutra. Uvijek su dobre volje i na usluzi.

Ručali smo na terasi. Sve je u terakota bojama, maslinama, cvijeću i bijelim jastucima. Nema greške.

Vlasnik hotela je Jasper Conran, sin još poznatijeg tate. Kupio je ovaj rijad negdje 2017 i kažu mi da ga nije puno preuređivao. Intervencija je bilo malo ali bile su snažne. Znam da je uredio krovne terase i otvorio ogromnu staklenu stijenu koja gleda na unutrašnji vrt. Nekom je to manja intervencija, ali prostoru je to dalo potpuno novi ugođaj i luksuz. Ostale su pločice, ostale su predivne kupaone, vrt… zapravo, Jasper je zaštitio i sačuvao ono zbog čega je odlučio kupiti ovaj rijad. Sviđa mi se njegov pristup da stvari ostavi nesavršene i autohtone jer baš zbog toga volimo Maroko. Cijenimo tradiciju, umijeće i trud tih majstora. Sve ostalo možete naći na policama bilo gdje na svijetu.

Ali ne brinite… mi bi ipak otišli van. Tu i tamo.

Prošetali smo Mamounijom. Jako je postala popularna nakon šta je tamo snimljena Netflixova serija Inventing Anna o maloj lažljivici Anni Delvey. I mi smo malo lagali. Na ulazu smo vrlo uvjerljivo rekli da smo stalni gosti i da idemo na ručak. Dobro, nismo baš redoviti ali bili smo tamo pred par godina. I to baš na Sašin rođendan. Mi smo samo htjeli prošetati fantastičnim parkom i pojesti sladoled. Tamo je sad sve brendirano, pa čak i naš sladoled bio je poznati Pierre Herme. Naš sladoled od ruže bio je dostojan gourme potpisa. Baš smo uživali u toj šetnji i sladoledu…

Otkriće nam je bila i trgovina/El Fenn. Ali nismo imali vremena navratiti navečer. Mislim da je dobra atmosfera gore u baru na terasi, uz bazen, zalazak sunca i pogledom na veliku Koutuibu.

Ručali smo na terasi Terrasse des Epices. Super mjesto. Onako šminkerski. imaju i nekoliko dobrih dućana sa sitnicama npr. pomate od arganova ulja, babučama, sitnicama za kuću i sl. Ima i jedan Cafe des Epices na našem omiljenom trgu Place des Epices. Idealno mjesto za popiti čaj od mente i promatrati cjenkanje u kojem turist uvijek gubi.

Ovog puta ostali smo oduševljeni sa nekoliko dućana u medini koje nam je otkrio, naravno Luca. Po uređenju mogu se mjeriti sa najljepšima u Copenhagenu ili Parizu…

Bili smo u novom muzeju YSL. Predivna arhitektura. Iskoristio sam priliku da opet prošetamo po Jardin Majorelle, koji je nemjerljiv sa bilo čim…

I tako smo se malo klatili po soukovima i cijenkali, a onda bi se vratili u našu mirisnu oazu i uživali u buketima ruža i dokoličarenju. Preko dana slušamo cvrkut ptica a navečer se iz vrta čuje jazz. Bijeli stolnjaci, posluga u bijelom i bijelim starkama, prostorije ispunjene ružama: L’Hotel je divno mjesto, puno šarma i besprijekornom uslugom.

Luca kaže da je Jasper kupio još jednu vilu u Maroku. To je Villa Mabrouka koju su Pierre Berge i YSL imali u Tangieru. Kao i obično, interijer je radio Jacques Grange, a hortikulturu Madison Cox. Ne vjerujem da će je Jasper puno mijenjati – i zato jedva čekam! Bit će gotova negdje 2023.